Službeni glasnik BiH, broj 54/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U-43/25, rješavajući zahtjev trideset dva poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odlučujući o zahtjevu trideset dva poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske za ocjenu ustavnosti člana 203a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21, 31/23 i 47/23) i člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 47/23),

utvrđuje se da su član 203a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21, 31/23 i 47/23) i član 4. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 47/23) u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Klub poslanika Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u Narodnoj skupštini Republike Srpske", i to: Nina Bukejlović, Radojica Vidović, Dražen Vrhovac, Ognjen Vukojević, Suzana Gašić, Milan Dakić, Saša Dragić, Sandra Erkić, Vlado Đajić, Milica Ijačić, Mladen Ilić, Petar Jelić, Danijel Jošić, Aleksandar Krsmanović, Nataša Kulašinac, Nenad Lalović, Milica Lovrić, Anja Ljubojević, Srđan Mazalica, Miodrag Mišić, Borivoj Obradović, Boris Pašalić, Ranka Perić-Romić, Biljana Petković, Denis Pijetlović, Nataša Radulović, Slavenko Ristić, Aco Stanišić, Aleksandra Stupar-Radić, Milutin Tasovac, Ilija Tamindžija i Damjan Škipina (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijeli su 15. decembra 2025. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 203a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), kao i samostalnog člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 47/23; u daljnjem tekstu: sporni zakon).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština BiH) zatraženo je 7. januara 2026. godine da dostavi odgovor na zahtjev. Ustavni sud je također 7. januara 2026. godine dostavio zahtjev Uredu visokog predstavnika (u daljnjem tekstu: OHR) kao donosiocu osporenih akata radi dostavljanja zapažanja na zahtjev.

3. Ustavnopravne komisije Doma naroda i Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH su 28. januara i 16. februara 2026. godine dostavile Ustavnom sudu odgovore na zahtjev. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: visoki predstavnik) je 20. februara 2026. godine dostavio svoja zapažanja.

III. Zahtjev

a) Relevantne činjenice

4. Narodna skupština Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS) je na sedmoj posebnoj sjednici održanoj 21. juna 2023. godine usvojila Zakon o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske. Osim toga, Narodna skupština RS je na osmoj posebnoj sjednici održanoj 27. juna 2023. godine usvojila Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda.

5. Nakon toga, visoki predstavnik Christian Schmidt je 1. jula 2023. godine donio dvije odluke, i to Odluku kojom se sprečava stupanje na snagu Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske broj 15/23 i Odluku kojom se sprečava stupanje na snagu Zakona o neprimjenjivanju Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj 14/23. U članu 5. u obje te odluke navedeno je da stupaju na snagu odmah po objavljivanju na službenoj stranici OHR-a 1. jula 2023. godine.

6. Istovremeno s donošenjem navedene dvije odluke visoki predstavnik donio je i Odluku brој 13/23 od 1. jula 2023. godine kojom se donosi sporni zakon, kojim je dodan/propisan novi član 203a KZBiH – Neizvršavanje odluka visokog predstavnika. U članu 4. spornog zakona je navedeno da zakon stupa na snagu 2. jula 2023. godine. Sve tri navedene odluke visokog predstavnika su objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 47/23 od 7. jula 2023. godine. Informacije u vezi s donošenjem i objavom odluka visokog predstavnika prenijeli su i brojni bosanskohercegovački mediji.

b) Navodi iz zahtjeva

7. Podnosioci zahtjeva u suštini ukazuju da je djelovanjem visokog predstavnika, odnosno donošenjem spornog zakona od 1. jula 2023. godine prekršeno načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. To se u konkretnom slučaju odnosi na sporni član 203a KZBiH i u vezi s njim član 4. spornog zakona. U vezi s tim se ukazuje i na kršenje načela zakonitosti (nullum crimen sine lege) i određenosti krivičnog zakona (lex certa) u kontekstu diobe vlasti i demokratskog upravljanja. Podnosioci zahtjeva, prije svega, tvrde da visoki predstavnik nije ustavna institucija Bosne i Hercegovine, odnosno zakonodavni organ, i da stoga nema ovlaštenje da donosi zakone, te da se spornim članom 203a KZBiH ne štiti nijedan legitimni pravni interes prepoznat u Ustavu Bosne i Hercegovine ili međunarodnom pravu. Pri tome se negira i samo svojstvo Christiana Schmidta kao visokog predstavnika, uz argumentaciju da njegovo imenovanje na tu funkciju nije odobreno rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (u daljnjem tekstu: Vijeće sigurnosti).

8. Naime, podnosioci zahtjeva ukazuju da, prema načelima civiliziranih naroda, organi koji nisu predviđeni ustavom ne mogu propisivati/stvarati krivična djela. Zbog toga smatraju da ukoliko visoki predstavnik kao organ nije predviđen Ustavom Bosne i Hercegovine, ne bi moglo postojati krivično djelo neizvršavanja njegovih "odluka". U vezi s tim se navodi da Ustav Bosne i Hercegovine ne dopušta delegiranje zakonodavne vlasti van institucija Bosne i Hercegovine. Shodno tome, nametanje spornog člana 203a KZBiH predstavlja uzurpiranje isključive nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH. Pri tome se ukazuje da Aneks X Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum), na koji se poziva OHR, nema hijerarhijsku prednost nad Ustavom Bosne i Hercegovine, već da to jedino ima Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Isto tako je navedeno da Aneks X Općeg okvirnog sporazuma ne sadrži odredbu da visoki predstavnik može donositi zakone, a pogotovo ne krivične norme. Budući da je krivičnopravna norma kao što je sporni član 203a KZBiH zasnovana na neustavnom ovlaštenju i kršenju temeljne ustavne strukture, podnosioci zahtjeva smatraju da je onda ona sama po sebi neustavna.

9. U svjetlu navoda o kršenju načela zakonitosti i pravne sigurnosti navedeno je da ne postoji opći pravni akt kao sastavni dio ustavnopravnog poretka kojim bi se jasno definiralo šta čini "odluku" OHR-a, kako se objavljuje te ko je ovlašten da je autentično tumači. Ali ako se i pored toga osporena odluka visokog predstavnika tumači kao zakon i ima sve karakteristike "domaćeg zakona", podnosioci zahtjeva smatraju da se onda njeno stupanje na snagu cijeni kao i za ostale domaće zakone. Dalje se navodi da je vacatio legis pravni standard koji nepobitno važi i danas i esencija je načela zakonitosti i ustavnosti. Nepostojanje vacatio legis kod nametanja spornog člana 203a KZBiH u konkretnom slučaju čini "ovakav zakon" sam po sebi neustavnim. Važeći ustavni standard je da objava u službenom glasilu s minimalnim vacatio legis od bar jednog dana čini "conditio sine qua non stupanja na pravnu snagu". Stoga se navodi da uvjeti dostupnosti i predvidivosti apsolutno nisu bili ispunjeni u pogledu inkriminacije koja se odnosi ne samo na krivično djelo u užem smislu nego i na mjeru sigurnosti zabrane obavljanja funkcije koja je spornim članom 203a KZBiH predviđena kao obligatorna, a ne fakultativna, kao što su druge mjere prema općim odredbama KZBiH. Shodno navedenom, podnosioci zahtjeva smatraju da je regulativa o stupanju zakona na snagu prije objave u službenom glasilu (samostalni član 4. spornog zakona) proizvela potpunu pravnu nesigurnost, što ukazuje na povredu načela zakonitosti u krivičnom pravu i, u konačnom, predstavlja neustavnost predmetne inkriminacije iz spornog člana 203a KZBiH.

10. Zatim, podnosioci zahtjeva ukazuju da je odluka visokog predstavnika o nametanju spornog zakona protivna općim odredbama KZBiH (član 2. stav (1) i član 3). U vezi s tim se navodi da opće odredbe imaju primat nad posebnim normama – pojedinačnim inkriminacijama, te da u konkretnom slučaju posebna inkriminacija (sporni član 203a KZBiH) može postojati samo ako su ispunjeni svi uvjeti iz Općeg dijela KZBiH. S obzirom na to da podnosioci zahtjeva smatraju da sporni član 203a KZBiH ne ispunjava osnovne uvjete kažnjivosti iz Općeg dijela KZBiH, on je istovremeno kao poseban član neustavan jer derogira ustavno zaštićena načela zakonitosti i protivpravnosti. Prema tvrdnji podnosilaca zahtjeva, odluke i sama ličnost visokog predstavnika nisu zaštitni objekt, odnosno te odluke ne mogu biti kvalificirane ni kao "društvene vrijednosti zajamčene ili zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine", niti definirane kao "lične slobode i prava čovjeka", odnosno kao "društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene međunarodnim pravom". Također je navedeno i da odluke visokog predstavnika nisu međunarodna obaveza Bosne i Hercegovine niti "javna dobra građana Bosne i Hercegovine". Prema ocjeni podnosilaca zahtjeva, očigledno je da sporni član 203a KZBiH štiti politički, a ne pravni interes koji krivično pravo Bosne i Hercegovine apsolutno ne poznaje.

11. U odnosu na tvrdnje o kršenju načela lex carta, podnosioci zahtjeva navode neodređenost samog pojma "odluke visokog predstavnika". U vezi s tim se navodi da se norme krivičnog zakona tumače gramatički i usko, a ne ekstenzivno, te da KZBiH zahtijeva da krivična djela budu jasno i precizno određena. U vezi s tim, podnosioci zahtjeva ukazuju da pojam "odluka visokog predstavnika" ne postoji ni u Ustavu Bosne i Hercegovine niti je definiran u KZBiH, zbog čega ne postoji dužnost građana ili organa vlasti da izvršavaju odluke visokog predstavnika. Dakle, ako ne postoji ustavna obaveza da se izvrši odluka OHR-a, onda se neizvršenje ne može smatrati protivpravnim. Podnosioci zahtjeva smatraju da sporni član 203a KZBiH pokušava vještački stvoriti protivpravnost tamo gdje je nema tako što iz radnje koja nije protivpravna u ustavnom smislu stipulira "krivično djelo", i to odlukom lica koje nije ovlašteno da donosi zakone. Neodređen pojam "odluka OHR-a", kako se to navodi u zahtjevu, ostavlja mogućnost širokog sudskog tumačenja i analogije, što je zabranjeno u krivičnom pravu. Isto tako, podnosioci zahtjeva navode da u konkretnom slučaju pri donošenju spornog zakona od 1. jula 2023. godine nije ispoštovana demokratska procedura koja pretpostavlja donošenje zakona od demokratski izabranog organa (Parlamentarna skupština BiH), javnu raspravu, mogućnost amandmanskog postupka i, konačno, objavu u službenom glasilu prije stupanja na snagu. Na osnovu toga, podnosioci zahtjeva smatraju da je kriminalizacija političkog neslaganja ili ustavne debate u suprotnosti s osnovnim načelima krivičnog prava.

12. Konačno, podnosioci zahtjeva su problematizirali i pitanje legitimnosti imenovanja Christiana Schmidta za visokog predstavnika navodeći da on nikad nije potvrđen od Vijeća sigurnosti. Samim tim podnosioci zahtjeva smatraju da Christian Schmidt formalnopravno ne ispunjava minimalne uvjete za obavljanje funkcije visokog predstavnika, te da, shodno tome, ni njegove "odluke" nemaju relevantan pravni status, a sporni član 203a KZBiH se obara ex fundamento.

c) Odgovori na zahtjev

13. Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH je istakla da "visoki predstavnik nema nadležnost da donosi zakone, zbog čega su navedene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine neustavne".

14. Ustavnopravna komisija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH je navela da je jednoglasno odlučila odluku o zahtjevu prepustiti Ustavnom sudu.

d) Zapažanja visokog predstavnika

15. Visoki predstavnik je, prije svega, naveo da je donošenje spornog zakona bilo potaknuto ozbiljnim i eskalirajućim izazovima za Opći okvirni sporazum za mir, uključujući i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Do toga je dovelo usvajanje zakonâ od Narodne skupštine RS kojima se nastojala negirati primjena odluka Ustavnog suda u Republici Srpskoj (vidi tač. 4−6. ove odluke), u sprezi s istovremenim javnim pozivima na nepoštovanje autoriteta kako Ustavnog suda tako i visokog predstavnika. U vezi s tim je navedeno da je KZBiH izmijenjen i dopunjen spornim članom 203a kako bi se ojačala zaštita ustavnog poretka, proširila krivična odgovornost za neprimjenjivanje odluka Ustavnog suda, te uvelo posebno krivično djelo o neizvršavanju odluka visokog predstavnika. Te izmjene su stupile na pravnu snagu 2. jula 2023. godine i bile osmišljene ne samo da bi se osiguralo neodložno zaustavljanje nezakonitih zakonodavnih aktivnosti nego i da bi se uspostavila efikasna mjera za odvraćanje od budućih radnji kojima bi se narušile obaveze iz Aneksa IV i Aneksa X Općeg okvirnog sporazuma, kao i iz relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti, posredstvom srazmjerne i ciljane primjene krivičnog prava.

16. Osvrćući se na argument podnosilaca zahtjeva u odnosu na položaj visokog predstavnika i njegova ovlaštenja da donosi zakone (pravno obavezujuće akte), visoki predstavnik je naveo da njegova ovlaštenja proizlaze iz Aneksa X Općeg okvirnog sporazuma i da su dosljedno podržana rezolucijama Vijeća sigurnosti, te da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) potvrdio da visoki predstavnik vrši ovlaštenja koja su mu zakonito povjerena od Vijeća sigurnosti, što je potvrđeno i u predmetu Kalinić i Bilbija protiv Bosne i Hercegovine (predstavke br. 45541/04 i 16587/07, odluka od 13. maja 2008. godine). Ukazano je da je nesporno da je visoki predstavnik donošenjem spornog zakona supstituirao domaće vlasti, u konkretnom slučaju Parlamentarnu skupštinu BiH, te da sporni zakon ima prirodu domaćeg zakona i smatra se zakonom Bosne i Hercegovine. U odnosu na osporavanje imenovanja visokog predstavnika koje ističu podnosioci zahtjeva, navedeno je da to nedopušteno jer pitanja koja se tiču imenovanja visokog predstavnika spadaju u isključivu nadležnost PIC-a. Visoki predstavnik je istakao da prethodno navedeni argumenti u velikoj mjeri odražavaju pitanja koja je Ustavni sud već razmatrao u predmetu broj AP-3722/25 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 4. novembra 2025. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. Dalje je navedeno da je donošenjem spornog člana 203a KZBiH zadovoljeno i načelo zakonitosti, koje obuhvata zahtjeve dostupnosti i predvidivosti pravnih normi. Sporni zakon je na odgovarajući način učinjen javno dostupnim, prvo na zvaničnoj internetskoj stranici OHR-a, a potom i u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine". Radi osiguranja jasnoće i predvidivosti, članom 4. spornog zakona izričito je određen datum stupanja na snagu – 2. juli 2023. godine. Na taj način je spriječena bilo kakva proizvoljnost u shvatanju od kada se on primjenjuje. Tvrdnja podnosilaca zahtjeva da je trebalo predvidjeti duži period vacatio legis, prema navodima visokog predstavnika, ne predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Istaknuto je da, iako se duži vacatio legis period često primjenjuje kako bi se građanima omogućilo da se na novi zakon naviknu, ni Ustav Bosne i Hercegovine ni međunarodno pravo ne propisuju minimalni period između objave i stupanja na snagu. U konkretnom slučaju promptno stupanje spornog zakona na snagu bilo je opravdano vanrednim okolnostima: potrebom da se spriječi stupanje na snagu dva zakona Republike Srpske kojima se nastojala poništiti primjenjivost i izvršnost odluka Ustavnog suda te time ugroziti vladavina prava. Intervencija visokog predstavnika imala je karakter vanredne zakonodavne mjere, srazmjerne i nužne radi očuvanja ustavnog poretka. U odnosu na zahtjev dostupnosti i predvidivosti, visoki predstavnik je naveo da posebnu pažnju posvećuje tome da službena lica budu upoznata s njegovim odlukama, pri čemu upućuje dopise koji prethode službenoj objavi i osigurava da odluke budu dostupne javnosti.

18. U vezi s navodom iz zahtjeva da je sporni član 203a KZBiH u nedovoljnoj mjeri određen, visoki predstavnik je istakao da je svaka njegova odluka u svom službenom nazivu označena kao "odluka", službeno se objavljuje i može biti predmet autentičnog tumačenja od samog visokog predstavnika. Naime, ukazano je da se spornim članom 203a KZBiH inkriminira precizirano ponašanje službenog lica. Lica na koja se ova norma primjenjuje, tj. službena lica na svim nivoima vlasti ili druga odgovorna lica, jasno su određena. Zabranjeno ponašanje opisano je jednostavnim, jasnim i razumljivim jezikom, odražavajući pravne koncepte već poznate iz KZBiH (npr. član 239. Neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda). Dalje je navedeno da su same odluke visokog predstavnika zvanični, pisani i numerirani akti, koji su javno dostupni (putem OHR-ove internetske stranice i službenih glasnika), a često i sami po sebi razumljivi i u pogledu svog sadržaja. Svaka interpretativna nesigurnost može biti razjašnjena posredstvom OHR-a. S obzirom na navedeno, visoki predstavnik smatra da sporni član 203a KZBiH ne narušava pravnu sigurnost.

19. Konačno, navedeno je da je suštinski pogrešna tvrdnja podnosilaca zahtjeva da spornom članu 203a KZBiH nedostaje legitimna "zaštićena vrijednost" prema članu 2. stav (1) KZBiH. U vezi s tim je navedeno da je sporni član 203a KZBiH osmišljen kako bi se zaštitila vladavina prava i supremacija ustavnog poretka utvrđenog Dejtonskim mirovnim sporazumom (postupanje u skladu s odlukama visokog predstavnika i odlukama Ustavnog suda). Pritom je navedeno da saradnja s visokim predstavnikom predstavlja "međunarodnu obavezu" ugrađenu u ustavnu strukturu, shodno Aneksu IV i Aneksu X Općeg okvirnog sporazuma. Prema tome, odluke visokog predstavnika neodvojivo su povezane s "društvenim vrijednostima zajamčenim Ustavom" i s "međunarodnim obavezama" Bosne i Hercegovine, dok neizvršavanje odluka visokog predstavnika predstavlja povredu ugovornih obaveza Bosne i Hercegovine koje je preuzela u skladu s Aneksom X Općeg okvirnog sporazuma. Iako ne postoji zaseban međunarodni ugovor kojim se od Bosne i Hercegovine zahtijeva da kriminalizira neizvršavanje odluka visokog predstavnika, visoki predstavnik je naveo da je država (Bosna i Hercegovina) nesumnjivo obavezna osigurati poštovanje njegovih odluka. Cilj uvođenja spornog člana 203a KZBiH je upravo osiguranje izvršenja te obaveze.

IV. Relevantni propisi

20. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član I
Bosna i Hercegovina

2. Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

21. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21, 31/23 i 47/23)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Osnova i granice krivičnopravne prinude

Član 2.

(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije se propisuju samo za ona ponašanja kojima se tako ugrožavaju ili povrjeđuju osobne slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim pravom, da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne prinude.

(2) Propisivanje krivičnih djela i vrste i raspona krivičnopravnih sankcija zasniva se na neophodnosti primjene krivičnopravne prinude i njenoj srazmjernosti jačini opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka, te druge osnovne vrijednosti.

Načelo zakonitosti

Član 3.

(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

XVII – GLAVA SEDAMNAESTA – KRIVIČNA DJELA PROTIV

ČOVJEČNOSTI I VRIJEDNOSTI ZAŠTIĆENIH MEĐUNARODNIM PRAVOM

[…]

Neizvršavanje odluka visokog predstavnika

Član 203a

(1) Službena osoba u instituciji Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ili u kantonu, gradu ili općini ili lokalnoj zajednici ili bilo kojem organu lokalne uprave i samouprave, ili odgovorna osoba koja ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje odluku visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, ili koja spriječi odnosno na drugi način omete primjenu, provođenje ili izvršenje takve odluke,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Osoba iz stava (1), kojoj je direktno ili indirektno naloženo da se ponaša na način predviđen u stavu (1) ovog člana, a osjećala se prinuđenom da izvrši takav nalog kako ne bi izgubila sredstva za život ili ne bi bila izložena zlostavljanju na radnom mjestu, ali je obavijestila nadređenog da bi se takvim radnjama moglo počiniti krivično djelo, može se blaže kazniti.

(3) Osoba iz stava (1) kojoj je direktno ili indirektno naloženo da se ponaša na način predviđen u stavu (1) ovog člana, ali koja je o takvoj situaciji obavijestila nadležnog tužioca, oslobodit će se kazne.

(4) Za krivično djelo iz stava (1) ovog člana izreći će se mjera sigurnosti zabrane vršenja dužnosti.

(5) U skladu s članovima 113. i 114. ovog zakona, osuda za krivična djela iz stava (1) ovog člana ima za pravnu posljedicu osude:

a) prestanak službene dužnosti i prestanak zaposlenja;

b) oduzimanje odlikovanja;

c) zabranu obavljanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava; i

d) zabranu sticanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava.

XX – GLAVA DVADESETA – KRIVIČNA DJELA PROTIV PRAVOSUĐA

[…]

Neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine,

Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava

Član 239.

(1) Službena osoba u instituciji Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ili u kantonu, gradu ili općini ili lokalnoj zajednici ili bilo kojem organu lokalne uprave i samouprave, ili odgovorna osoba koja ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje konačnu i obavezujuću odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uključujući i odluku o privremenoj mjeri, konačnu i izvršnu odluku ili privremenu mjeru Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine ili Evropskog suda za ljudska prava, ili koja spriječi odnosno na drugi način omete primjenu, provođenje ili izvršenje takve odluke,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Osoba iz stava (1), kojoj je direktno ili indirektno naloženo da se ponaša na način predviđen u stavu (1) ovog člana, a osjećala se prinuđenom da izvrši takav nalog kako ne bi izgubila sredstva za život ili ne bi bila izložena zlostavljanju na radnom mjestu, ali je obavijestila nadređenog da bi se takvim radnjama moglo počiniti krivično djelo, može se blaže kazniti.

(3) Osoba iz stava (1) kojoj je direktno ili indirektno naloženo da se ponaša na način predviđen u stavu (1) ovog člana, ali koja je o takvoj situaciji obavijestila nadležnog tužioca, oslobodit će se kazne.

(4) Za krivično djelo iz stava (1) ovog člana izreći će se mjera sigurnosti zabrane vršenja dužnosti.

(5) U skladu s članovima 113. i 114. ovog zakona, osuda za krivična djela iz stava (1) ovog člana ima za pravnu posljedicu osude:

a) prestanak službene dužnosti i prestanak zaposlenja;

b) oduzimanje odlikovanja;

c) zabranu obavljanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava; i

d) zabranu sticanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava.

22. Odluka visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine brој 13/23 od 1. jula 2023. godine. Navedena odluka je objavljena 1. jula 2023. godine na službenoj stranici OHR-a https://www.ohr.int/decision-enacting-the-law-on-amendments-to-the-criminal-code-of-bosnia-and-herzegovina-2/. Sporni zakon stupio je na snagu 2. jula 2023. godine, a objavljen je 7. jula 2023. godine u "Službenom glasniku BiH" broj 47/23.

Član 2.
(Novi član 203a)

Iza člana 203. Krivičnog zakona dodaje se novi član 203a, koji glasi:

Neizvršavanje odluka visokog predstavnika

Član 203a

Član 4.
(Stupanje na snagu)

Ovaj zakon stupa na snagu 2. jula 2023. godine, objavljuje se na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika te se odmah objavljuje u "Službenom glasniku BiH".

V. Dopustivost

23. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

24. Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član VI
3. Jurisdikcija

Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav.

a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:

[…]

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

25. Ustavni sud, prije svega, konstatira da je u zahtjevu navedeno da ga podnosi "Klub poslanika Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u Narodnoj skupštini Republike Srpske", pri čemu je naveden spisak članova Kluba poslanika SNSD-a sa trideset dva imena i prezimena. Ustavni sud podsjeća da je članom VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da "sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta". Dakle, klub bilo koje političke stranke u zakonodavnom organu jednog entiteta nije ovlašteni pokretač sporova pred Ustavnim sudom. Međutim, kako su zahtjev podnijela trideset dva poslanika u Narodnoj skupštini RS, te kako, prema članu 71. Ustava Republike Srpske, Narodna skupština RS ima osamdeset tri narodna poslanika, Ustavni sud smatra da je zahtjev podnijela "jedna četvrtina članova" zakonodavnog organa entiteta Republika Srpska, što je u skladu sa članom VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U-5/20 od 2. jula 2020. godine, tačka 14, dostupna na www.ustavnisud.ba).

26. Podnosioci zahtjeva smatraju da sporni član 203a KZBiH i član 4. spornog zakona krše načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava BiH i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je podneseni zahtjev dopustiv zato što ga podnijeli ovlašteni subjekti i odnosi se na pitanja iz nadležnosti Ustavnog suda. Također, ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg bi se zahtjev mogao proglasiti nedopustivim.

VI. Meritum

27. Ustavni sud zapaža da podnosioci zahtjeva traže ocjenu ustavnosti spornog zakona koji je visoki predstavnik nametnuo Odlukom brој 13/23 od 1. jula 2023. godine. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da se zahtjevom pokreću pitanja u odnosu na nadležnost visokog predstavnika da donese sporni zakon, te kvalitet spornog člana 203a KZBiH i člana 4. spornog zakona.

A. Nadležnost visokog predstavnika da donese sporni zakon

28. U pogledu nadležnosti visokog predstavnika da donosi zakone, te nadležnosti Ustavnog suda da odlučuje o saglasnosti tih zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud napominje da je u više svojih odluka izrazio stav da ovlaštenja visokog predstavnika proizlaze iz Aneksa X Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i Bonske deklaracije, te da ta ovlaštenja nisu podložna kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlaštenja. Međutim, kada visoki predstavnik intervenira u pravni sistem Bosne i Hercegovine supstituirajući domaće vlasti, tada djeluje kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakoni koje donosi su prirode domaćih zakona, te se moraju smatrati zakonima Bosne i Hercegovine čija je saglasnost s Ustavom Bosne i Hercegovine podložna kontroli Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-9/00 od 3. novembra 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 1/01, Odluka broj U-16/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 13/01 i Odluka broj U-25/00 od 23. marta 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 17/01).

29. Naime, Ustavni sud podsjeća da u skladu s teorijom funkcionalne dualnosti, koju je Ustavni sud razvio u Odluci broj U-9/00, proizlazi da akti visokog predstavnika, kada on djeluje supstituirajući domaće vlasti, mogu biti predmet kontrole Ustavnog suda samo ukoliko bi ti akti inače bili podložni kontroli po domaćem pravu. Međutim, ovlaštenja koja visoki predstavnik vrši isključivo prema Aneksu X Općeg mirovnog sporazuma (u daljnjem tekstu: međunarodni mandat visokog predstavnika) ne mogu biti podložna takvoj kontroli. U tom pogledu Ustavni sud je naveo:

5. […] Takva situacija se svodi na neku vrstu funkcionalne dualnosti: jedna vlast jednog pravnog sistema interveniše u drugom pravnom sistemu, čime njene funkcije postaju dualne. Isto vrijedi i za Visokog predstavnika: međunarodna zajednica mu je povjerila posebne ovlasti i njegov mandat je međunarodnog karaktera. U konkretnom slučaju, Visoki predstavnik – čije ovlasti koje proizilaze iz Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Bonske deklaracije, nisu podložne kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlasti – je intervenirao u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti. U tom pogledu on je, stoga, djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakon, koji je on donio, je prirode domaćeg zakona te se mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine.

6. Stoga, bez obzira na prirodu ovlasti dodijeljenih Visokom predstavniku Aneksom 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, činjenica da je Zakon o državnoj graničnoj službi donio Visoki predstavnik, a ne Parlamentarna skupština, ne mijenja njegov status zakona, ni u njegovoj formi, budući da je ovaj zakon objavljen kao takav u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" 26. januara 2000. godine ("Službeni glasnik" br. 2/2000), kao ni u njegovoj suštini, koja se, bio on ili ne u saglasnosti sa Ustavom, tiče sfere koja potpada pod zakonodavnu nadležnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članu IV/4.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Parlamentarna skupština je slobodna da mijenja čitav tekst ili dio teksta ovog zakona u budućnosti, pod pretpostavkom da se ispoštuje odgovarajuća procedura.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je visoki predstavnik intervenirao u pravni sistem Bosne i Hercegovine i umjesto Parlamentarne skupštine BiH donio sporni zakon. U tom pogledu on je, stoga, djelovao kao zakonodavna vlast Bosne i Hercegovine, a dopune KZBiH koje je on donio nesporno imaju pravnu prirodu domaćih propisa, čija je saglasnost s Ustavom Bosne i Hercegovine podložna kontroli Ustavnog suda. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da je nadležan ispitati usklađenost izmjena i dopuna KZBiH (na osnovu spornog zakona) s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine.

B. "Kvalitet" spornog člana 203a KZBiH i člana 4. spornog zakona

31. Budući da je obim ispitivanja ograničen na pitanja koja se odnose na ocjenu ustavnosti, Ustavni sud ukazuje da će se u ovom predmetu baviti samo pitanjima i argumentima koji pokreću pitanje ustavnosti navedenih zakonskih odredbi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već dolazio do zaključka da u pojedinim slučajevima, iako je striktno vezan za sadržaj zahtjeva u činjeničnom dijelu, nije striktno vezan i za pravnu kvalifikaciju iz zahtjeva, i to u slučaju ako se iz činjeničnog dijela zahtjeva može očigledno zaključiti da se on odnosi na neko drugo pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine, a po načelu iura novit curia (sud zna pravo; vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. U-23/18 od 5. jula 2019. godine, tačka 17. i U-2/20 od 26. novembra 2020. godine, tačka 15, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na suštinu navoda iz zahtjeva, Ustavni sud će navode iz zahtjeva ispitati na osnovu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine dovedenog u vezu sa članom 7. Evropske konvencije i standardima razvijenim u praksi Evropskog suda u primjeni te odredbe.

Opća razmatranja o načelu vladavine prava i načelu zakonitosti u krivičnom pravu

32. Ustavni sud podsjeća da je u ustaljenoj praksi član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem je "Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora", tumačio na način da u sebi sadrži načelo vladavine prava. Vladavina prava kao osnovno ustavno načelo podrazumijeva, između ostalog, zahtjeve da zakon bude precizan, jasan i predvidiv (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj U-21/16 od 1. juna 2017. godine, tačka 19, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naglašava da načelo vladavine prava nije ograničeno samo na formalno poštovanje ustavnosti i zakonitosti, već također zahtijeva da svi pravni akti (zakoni, propisi i sl.) imaju određen sadržaj, odnosno kvalitet primjeren demokratskom sistemu, tako da služe zaštiti ljudskih prava i sloboda u odnosima građana i tijela javne vlasti u okviru demokratskog političkog sistema. U vezi s tim, Ustavni sud je naglasio da standard kvaliteta zakona traži da zakonska odredba bude dostupna licima na koja se primjenjuje (transparentnost) i da bude za njih predvidiva, to jest dovoljno jasna i precizna da ona mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze do stepena koji je razuman u datim okolnostima kako bi se prema njima mogli ponašati. Osim toga, zakonska odredba treba da bude u skladu s javnim interesom i njom se na pojedinca ne može nametati pretjeran teret, odnosno zakonska odredba mora biti proporcionalna u odnosu na sve relevantne strane. Također, zakon mora dati dovoljno jasan obim bilo kakvog diskrecionog prava koje se daje javnim vlastima, kao i način na koji se ono izvršava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-7/25 od 29. maja 2025. godine, tačka 57. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Također, Ustavni sud ukazuje da jamstvo sadržano u članu 7. Evropske konvencije, koje je bitan element vladavine prava, zauzima istaknuto mjesto u konvencijskom sistemu zaštite, što je i naglašeno činjenicom da nisu dopuštena njegova derogiranja na osnovu člana 15. Evropske konvencije u vrijeme rata ili drugog vanrednog stanja. Treba ga tumačiti i primjenjivati, kako proizlazi iz njegovog cilja i svrhe, na takav način da se pruži djelotvorna zaštita od proizvoljnog progona, osuđivanja i kažnjavanja (vidi Evropski sud, S. W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 20166/92, presuda od 22. novembra 1995. godine, stav 34. i Vasiliauskas protiv Litvanije [VV], predstavka broj 35343/05, presuda od 20. oktobra 2015. godine, stav 153). Dakle, član 7. Evropske konvencije nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog prava na štetu optuženika. On također sadrži, općenitije uzevši, načelo da jedino zakon može definirati krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege) i načelo da se krivično pravo ne smije široko tumačiti na štetu optuženika, primjerice po analogiji. Iz tih načela proizlazi da krivično djelo mora biti jasno definirano u pravu, bilo nacionalnom ili međunarodnom. Taj je zahtjev ispunjen kada pojedinac iz teksta relevantne odredbe te – prema potrebi, uz pomoć njenog sudskog tumačenja i odgovarajućeg pravnog savjeta – može saznati koje radnje ili propusti mogu dovesti do krivične odgovornosti. Evropski sud je stoga istakao da kada govori o "zakonu", član 7. Evropske konvencije upućuje na isti pojam na koji Evropska konvencija upućuje i na drugim mjestima kada koristi taj izraz, a koji obuhvata kako pisano tako i nepisano pravo, te podrazumijeva određene kvalitativne zahtjeve, posebno zahtjeve dostupnosti i predvidivosti (ibid., tačka 154. s daljnjim referencama).

34. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je načelo zakonitosti u krivičnom pravu (nullum crimen, nulla poena sine lege) jedan od osnovnih aspekata načela vladavine prava i kao takvo zauzima centralno mjesto u ustavnom i konvencijskom pravnom poretku. To načelo, u svojoj suštini, zahtijeva: da krivično djelo i kazna budu propisani zakonom (lex scripta), da zakon koji propisuje krivično djelo bude dostupan licima na koja se primjenjuje (zahtjev dostupnosti), te da budu dovoljno jasni i precizni kako bi ta lica mogla razumno predvidjeti pravne posljedice svog ponašanja (zahtjevi određenosti i predvidivosti – lex certa i lex stricta. Stoga, Ustavni sud će, slijedeći navedene standarde, razmotriti i kvalitet osporenih odredbi.

Zahtjev da krivično djelo bude propisano zakonom (lex scripta)

35. Podnosioci zahtjeva tvrde da visoki predstavnik – kao organ koji nije predviđen Ustavom Bosne i Hercegovine – nije ovlašten propisivati krivična djela, te da je time prekršeno ustavno načelo po kojem samo zakon može propisati krivično djelo i kaznu.

36. Prema praksi Evropskog suda, koncept "zakona" (law u engleskoj verziji, a droit u francuskoj verziji), kako je korišten u članu 7. Evropske konvencije, odgovara onome utvrđenom u drugim članovima Evropske konvencije koji obuhvata i domaće zakonodavstvo i sudsku praksu, te obuhvata kvalitativne zahtjeve, posebno one o dostupnosti i predvidivosti (vidi Del Río Prada protiv Španije [VV], presuda od 21. oktobra 2013. godine, predstavka broj 42750/09, tačka 91. s daljnjim referencama). Polazeći od prethodno elaborirane teorije funkcionalne dualnosti, Ustavni sud konstatira da je visoki predstavnik donošenjem spornog zakona djelovao kao zakonodavna vlast Bosne i Hercegovine supstituirajući Parlamentarnu skupštinu BiH. Sporni zakon ima pravnu prirodu domaćeg zakona i objavljen je u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine". Parlamentarna skupština BiH može mijenjati ili dopunjavati zakone koje je nametnuo visoki predstavnik, što dodatno potvrđuje njihov karakter domaćeg zakonodavstva.

37. Ustavni sud zapaža da osnovni zahtjev načela lex scripta – da krivično djelo mora biti propisano zakonom, a ne aktom koji nije zakon – u konkretnom slučaju jest ispunjen. Sporni član 203a KZBiH normativno je sadržan u KZBiH, koji je zakon u formalnom i suštinskom smislu. Činjenica da je izmjenu i dopunu tog zakona donio visoki predstavnik supstituirajući zakonodavno tijelo ne mijenja formalni karakter akta kao zakona. Stoga navodi podnosilaca zahtjeva o kršenju zahtjeva lex scripta nisu osnovani. U prilog navedenom, Ustavni sud podsjeća i da je u citiranom predmetu broj AP-3722/25 (tačka 113), u kontekstu konkretne primjene spornog člana 203a KZBiH, zauzeo jasan stav da je navedeno krivično djelo propisano zakonom i da je bilo na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od tog stava u ovom predmetu.

Zahtjev dostupnosti zakona

38. Podnosioci zahtjeva navode da sporni zakon nije bio pravilno objavljen ili dostupan. U svjetlu osiguranja poštovanja načela vladavine prava, Ustavni sud podsjeća na opći stav Evropskog suda da svaki zakon mora biti javno dostupan (vidi npr. Roman Zakharov protiv Rusije, presuda od 4. decembra 2015. godine, predstavka broj 47143/06, tač. 239–245. s daljnjim referencama). Pri tome je relevantno da li je zakon bio dostupan na način koji omogućava razumnu predvidivost za adresate norme. Samo objava koja potječe iz službenog izvora može pružiti odgovarajuću i pouzdanu informaciju o pravnim pravilima primjenjivim u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Kasymakhunov i Saybatalov protiv Rusije, presuda od 14. marta 2013. godine, predstavke br. 26261/05 i 26377/06, tačka 92).

39. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatira sljedeće činjenice relevantne za ocjenu zahtjeva dostupnosti u konkretnom slučaju: a) sporni zakon objavljen je 1. jula 2023. godine na službenoj internetskoj stranici OHR-a, koja predstavlja zvaničan javni izvor odluka visokog predstavnika, b) sporni zakon je naknadno, nakon nekoliko dana, objavljen i u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 47/23 od 7. jula 2023. godine, koji je zvanični glasnik za objavljivanje propisa u Bosni i Hercegovini, c) član 4. spornog zakona izričito propisuje datum stupanja na snagu – 2. juli 2023. godine – čime je spriječena svaka arbitrarnost ili neizvjesnost u pogledu vremena od kojeg se zakon primjenjuje i d) donošenju spornog zakona prethodilo je intenzivno medijsko izvještavanje o preduzetim zakonodavnim mjerama u Narodnoj skupštini RS i najavljenim mjerama visokog predstavnika. Kao što je Ustavni sud konstatirao u citiranom predmetu broj AP-3722/25 (tačka 115), najviši predstavnici vlasti Republike Srpske bili su u potpunosti svjesni mogućnosti donošenja spornog zakona budući da je njihovo prethodno političko djelovanje i bilo razlog intervencije visokog predstavnika. Stoga, imajući u vidu da je sporni zakon objavljen na službenoj internetskoj stranici OHR-a kao zvaničnom mediju za objavu odluka visokog predstavnika, da je naknadno, nakon nekoliko dana, objavljen i u "Službenom glasniku BiH" te da je datum njegovog stupanja na snagu bio izričito određen, Ustavni sud smatra da je sporna norma bila dostupna na način koji je adresatima omogućavao da se upoznaju s njenim sadržajem.

Zahtjev određenosti i predvidivosti zakona

40. Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda da je krivično djelo jasno definirano ako lice može znati iz formulacije odredbe krivičnog zakona i, po potrebi, posredstvom sudskog tumačenja, koja radnja ili propust ga čine krivično odgovornim (vidi Kokkinakis protiv Grčke, presuda od 25. maja 1993. godine, predstavka broj 14307/88, tačka 52). Istovremeno, Ustavni sud podržava stav Evropskog suda da formulacija brojnih zakona nije apsolutno precizna i da su mnogi zakoni neizbježno formulirani terminima koji su, u većoj ili manjoj mjeri, nejasni. Obim koncepta predvidivosti uveliko zavisi od sadržaja zakonske odredbe, oblasti koju pokriva, te broja i statusa lica na koja se odnosi – adresata (vidi, npr. Cantoni protiv Francuske, presuda od 15. novembra 1996. godine, predstavka broj 17862/91, tačka 29. i Total S. A. i Vitol S. A. protiv Francuske, presuda od 12. oktobra 2023. godine, predstavke br. 34634/18 i 43546/18, tač. 55−57. s daljnjim referencama). Međutim, iako zakonodavac in principio mora osigurati da sama formulacija omogućava licu da razumno predvidi ponašanje za koje će biti odgovorno, Ustavni sud ističe da standard postavljen za prihvatljiv stepen apstraktnosti u formulaciji odredbe krivičnog prava nije apsolutan i rigidan, te je kontekstualiziran. Kada je riječ o "predvidivosti" zakona, Evropski sud je ukazao da zakon i dalje može zadovoljiti navedeni zahtjev čak i kada lice o kojem je riječ mora zatražiti odgovarajući pravni savjet kako bi, u razumnom obimu s obzirom na okolnosti, procijenilo posljedice koje određeno postupanje može izazvati (vidi Evropski sud, Achour protiv Francuske, presuda od 29. marta 2006. godine, predstavka broj 67335/01, tačka 54. s daljnjim referencama, te Huhtamäki protiv Finske, presuda od 6. marta 2012. godine, predstavka broj 54468/09, tačka 44. s daljnjim referencama).

41. Također, prema praksi Evropskog suda, čak i ako je zakonodavac formulirao krivičnu odredbu na nejasan i širok način, taj čin bi zapravo mogao izraziti volju zakonodavca da ostavi široku slobodu tumačenja sudovima kako bi se obuhvatilo što više načina izvršenja krivičnog djela, koristeći izraz "na bilo koji način" u vezi s ponašanjem pojedinca/pojedinaca (vidi Georgouleas i Nestoras protiv Grčke, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavke br. 44612/13 i 45831/13, tač. 61. i 62. s daljnjim referencama). U državama potpisnicama Evropske konvencije progresivni razvoj krivičnog prava putem sudskog tumačenja dobro je ukorijenjen i nužan dio pravne tradicije (vidi Yüksel Yalçinkaya protiv Turske, presuda od 26. septembra 2023. godine, predstavka broj 15669/20, tač. 237−242. s daljnjim referencama). Dakle, prema praksi Evropskog suda, član 7. Evropske konvencije ne može se tumačiti kao zabrana postepenog razjašnjavanja pravila krivične odgovornosti kroz sudsko tumačenje od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je takav razvoj u skladu sa suštinom krivičnog djela i da se mogao razumno predvidjeti (vidi Scoppola protiv Italije (br. 2), presuda od 17. septembra 2009. godine, predstavka broj 10249/03. tač. 100. i 101).

42. Evropski sud u određenim slučajevima artikulirao je argumente da je kažnjivost djela općepoznata i već očigledna za zdrav razum (vidi, npr. Berardi i Mularoni protiv San Marina, presuda od 10. januara 2019. godine, predstavke br. 24705/16 i 24818/16, tačka 54. s daljnjim referencama). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je krivično pravo u stalnom razvoju, tako da institucije mogu postepeno razjašnjavati odredbu ograničavajući je, čak i reinterpretirajući je po potrebi, a istovremeno uvijek imajući na umu suštinu krivičnog djela i predvidivost tumačenja koje je relevantno u vrijeme izvršenja djela. Pri tome, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, u kontekstu kažnjivosti i razumne predvidivosti od značaja i težina samog djela. Što je krivično djelo flagrantnije to je niži standard koji se zahtijeva (posebno u međunarodnom krivičnom pravu; vidi, npr. Jorgić protiv Njemačke, presuda od 12. jula 2007. godine, predstavka broj 74613/01 tač. 113. i 116, Ashlarba protiv Gruzije, presuda od 15. jula 2014. godine, predstavka broj 45554/08, tač. 37. i 40, te ibid., Berardi, tač. 53. i 54. s daljnjim referencama).

a) Zahtjev određenosti

43. Podnosioci zahtjeva tvrde da je pojam "odluka visokog predstavnika" u spornom članu 203a KZBiH nedovoljno određen jer taj pojam nije definiran ni Ustavom Bosne i Hercegovine ni KZBiH, što navodno ostavlja prostor za arbitrarno tumačenje i analogiju u krivičnom pravu. Stoga će Ustavni sud, prateći prethodno navedene standarde, razmotriti sadržaj spornog člana 203a KZBiH uzimajući u obzir preciznost formulacije krivičnog djela te kontekst u kojem se norma primjenjuje.

- Formulacija spornog člana 203a KZBiH

44. Sporni član 203a KZBiH inkriminira ponašanje u kojem "[s]lužbena osoba u instituciji Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ili u kantonu, gradu ili općini ili lokalnoj zajednici ili bilo kojem organu lokalne uprave i samouprave, ili odgovorna osoba koja ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje odluku visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, ili koja spriječi odnosno na drugi način omete primjenu, provođenje ili izvršenje takve odluke". Ustavni sud konstatira da opisano zabranjeno ponašanje ispunjava zahtjev određenosti. Naime, pojmovi "ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje", te "spriječi odnosno na drugi način omete" jasno opisuju radnje koje konstituiraju krivično djelo. Ti pojmovi nisu neobični niti nestandardni u krivičnopravnoj terminologiji KZBiH. Takvi pojmovi su sadržani u formulacijama iz člana 239. KZBiH (Neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava). Krug adresata norme – "službena osoba" i "odgovorna osoba" – jasno je razgraničen upućivanjem na pozicije u institucijama u Bosni i Hercegovini na svim nivoima vlasti i u svim administrativno-teritorijalnim jedinicama. Pojmovi "službena osoba" i "odgovorna osoba" definirani su KZBiH u Općem dijelu, pa nema nejasnoće u pogledu ličnog dosega norme. Objekt krivičnog djela – "odluka visokog predstavnika" – označava specifičan, formaliziran, javno dostupan i numeriran skup akata. Odluke visokog predstavnika su pisani zvanični akti objavljeni na internetskoj stranici OHR-a i u "Službenom glasniku BiH".

45. Ustavni sud prima k znanju argument podnosilaca zahtjeva da u Ustavu Bosne i Hercegovine ni u KZBiH ne postoji definicija "odluke visokog predstavnika". Međutim, nepostojanje zakonske definicije određenog pojma samo po sebi ne znači da je krivičnopravna odredba nedovoljno određena, posebno ako se taj pojam može razumjeti iz konteksta i dostupnih izvora. U Bosni i Hercegovini je nesporno da postoji jasan i dostupan korpus odluka visokog predstavnika koje svako zainteresirano lice može pronaći i upoznati se s njihovim sadržajem. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud, u kontekstu garancija obuhvaćenih Evropskom konvencijom i pojma "zakona", uzima u obzir domaće pravo "u cjelini" i način na koji je ono primjenjivano u relevantno vrijeme (vidi, npr., op. cit., Del Río Prada protiv Španije, tačka 90. s daljnjim referencama).

46. Iz samog zakonskog teksta spornog člana 203a KZBiH proizlazi da se krivična odgovornost može zasnivati samo u vezi s odlukama koje sadrže konkretne obaveze postupanja ili propuštanja za službena ili odgovorna lica, odnosno koje su po svojoj prirodi podobne za primjenu, provođenje ili izvršenje. Naime, radnje izvršenja propisane članom 203a KZBiH ("ne primijeni", "ne provede", "ne izvrši", "spriječi" ili "omete" ili na drugi način "ne poštuje") ne odnose se na neograničeno ili apstraktno upućivanje na cjelokupan korpus odluka visokog predstavnika, već logički pretpostavljaju postojanje odluke koja nalaže određeno postupanje ili suzdržavanje od postupanja ili proizvodi određene pravne učinke koje je moguće provesti u praksi od nadležnih institucija ili lica u tim institucijama. U slučaju bilo kakvih dilema, visoki predstavnik je nadležni i konačni autoritet za tumačenje Aneksa X Općeg okvirnog sporazuma, a svaka njegova odluka u svom službenom nazivu i sadržaju jasno je označena kao "odluka". Dakle, lica na koja se sporna norma odnosi mogu razumno utvrditi šta "odluka visokog predstavnika" jest, kao i koji je njen sadržaj.

- Kontekst norme: zaštitni objekt i proporcionalnost inkriminacije

47. Podnosioci zahtjeva tvrde da sporni član 203a KZBiH štiti isključivo "politički interes" i predstavlja "kriminalizaciju političkog neslaganja ili ustavne debate", a ne pravnu vrijednost zaštićenu Ustavom Bosne i Hercegovine ili međunarodnim pravom u smislu člana 2. stav (1) KZBiH. Ustavni sud taj navod smatra neosnovanim.

48. Naime, iz zapažanja visokog predstavnika proizlazi da je osnovni razlog za donošenje spornog zakona bilo osiguranje efektivnog provođenja odluka visokog predstavnika i odluka Ustavnog suda s ciljem zaštite vrijednosti od izuzetnog ustavnog i međunarodnog značaja kao što su: teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, stabilnost i funkcioniranje njenih institucija, provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma te vladavina prava u najširem smislu – vrijednosti koje su zagarantirane Ustavom Bosne i Hercegovine i utvrđene normama međunarodnog prava na koje Ustav Bosne i Hercegovine upućuje. Dakle, zaštitni objekt iz člana 2. KZBiH u kontekstu spornog člana 203a KZBiH nije ličnost visokog predstavnika niti njegov politički autoritet kao takav, već poštovanje konačnih i obavezujućih odluka koje, u skladu s Aneksom X Općeg okvirnog sporazuma i drugim međunarodnim aktima, proizvode pravne učinke u pravnom poretku Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća da je, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom. Vladavina prava podrazumijeva, između ostalog, da konačne i obavezujuće odluke legitimnih organa vlasti moraju biti provedene. Odluke visokog predstavnika, u kontekstu Općeg mirovnog sporazuma, svakako ulaze u tu kategoriju. Zaštićena vrijednost je, dakle, funkcioniranje pravnog poretka i provođenje akata koji u njemu proizvode obavezujuće učinke. U tom smislu, inkriminacija iz spornog člana 203a KZBiH strukturno je analogna inkriminaciji iz člana 239. KZBiH, kod koje zaštićena vrijednost također nije ličnost sudije koji je odluku donio, već autoritet i izvršivost sudske odluke kao izraza vladavine prava. Stoga navod podnosilaca zahtjeva da "ličnost" visokog predstavnika ne može biti zaštitni objekt ne pogađa sporni član 203a KZBiH jer ta zakonska odredba takvu zaštitu i ne uspostavlja.

49. U odnosu na navod da odluke visokog predstavnika ne predstavljaju "međunarodnu obavezu Bosne i Hercegovine" iz člana 2. KZBiH jer ne predstavljaju međunarodne ugovore koje je ratificirala Parlamentarna skupština BiH, Ustavni sud podsjeća da se obaveze države prema međunarodnom pravu ne iscrpljuju isključivo u ratificiranim međunarodnim ugovorima u užem smislu. Aneks X Općeg okvirnog sporazuma za mir, koji je sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma potvrđenog i Aneksom IV (Ustavom Bosne i Hercegovine), određuje visokog predstavnika kao konačni autoritet za tumačenje civilne provedbe mirovnog sporazuma (član V) i obavezuje sve strane na punu saradnju s visokim predstavnikom u izvršavanju njegovog mandata (član IV). Iz navedenog proizlazi da poštovanje odluka visokog predstavnika predstavlja sastavni dio obaveza koje je Bosna i Hercegovina preuzela prihvatanjem Općeg okvirnog sporazuma u cjelini, a koje su, posredstvom Aneksa IV, ugrađene u sam ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Stoga je navod da odluke visokog predstavnika nisu "međunarodna obaveza" Bosne i Hercegovine neosnovan, nezavisno od toga što ne postoji poseban međunarodni ugovor kojim bi se od Bosne i Hercegovine izričito zahtijevalo da krivičnopravno sankcionira neizvršavanje tih odluka. Prema mišljenju Ustavnog suda, uvođenje spornog člana 203a KZBiH predstavlja mjeru kojom se osigurava efikasno izvršavanje već postojeće obaveze u pogledu saradnje i poštovanja odluka visokog predstavnika.

50. U odnosu na tvrdnje podnosilaca zahtjeva da sporni član 203a KZBiH u suštini kriminalizira političko neslaganje ili učešće u ustavnoj debati, Ustavni sud ukazuje da iz teksta spornog člana 203a KZBiH jasno proizlazi da se inkriminacija ne odnosi na izražavanje političkog mišljenja, kritiku, neslaganje s odlukama visokog predstavnika ili učešće u javnoj, parlamentarnoj ili ustavnopravnoj raspravi o njihovoj osnovanosti, obimu ili uopće opravdanosti postojanja institucije OHR-a. Upravo suprotno, sporni član 203a KZBiH odnosi se isključivo na konkretno postupanje – neprimjenjivanje, neprovođenje, neizvršavanje ili na drugi način nepoštovanje odluke visokog predstavnika i sprečavanje ili ometanje njene primjene, provođenja ili izvršenja od tačno određenog kruga lica (službenih i odgovornih lica u institucijama vlasti) koja su po prirodi svoje funkcije pozvana da takve odluke primjenjuju. Izražavanje stava da je određena odluka visokog predstavnika neustavna, njeno osporavanje pred nadležnim tijelima ili zalaganje za njenu izmjenu putem ustavnopravno predviđenih postupaka ne potpada pod opis djela iz spornog člana 203a KZBiH niti je takvim postupanjem moguće ostvariti biće tog krivičnog djela. Razlika između legitimnog političkog neslaganja, s jedne strane, i konkretnog činjenja ili nečinjenja kojim se onemogućava provedba obavezujuće odluke visokog predstavnika, s druge strane, jasno proizlazi iz same formulacije zakonske norme (sporni član 203a KZBiH), te je u skladu sa zahtjevom određenosti razmotrenim u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga Ustavni sud zaključuje da sporni član 203a KZBiH ne kriminalizira političko neslaganje niti učešće u ustavnoj debati, te da je navod podnosilaca zahtjeva u tom dijelu neosnovan.

51. Prema tome, suprotno tvrdnjama podnosilaca zahtjeva, Ustavni sud zaključuje da sporni član 203a KZBiH štiti legitimne pravne vrijednosti prepoznate kako u domaćem tako i u međunarodnom pravu. Isto tako, Ustavni sud naglašava da sporni član 203a KZBiH sadrži i odredbe o ublažavanju kazne (stav 2) i oslobađanju od kazne (stav 3) za lica koja su bila prinuđena postupiti protivno odluci visokog predstavnika, ali koja su o situaciji bez odlaganja obavijestila nadređene ili nadležnog tužioca. Te odredbe, prema mišljenju Ustavnog suda, odražavaju načelo proporcionalnosti, odnosno sprečavaju pretjeranu ili arbitrarnu primjenu sporne norme, čime se doprinosi pravnoj sigurnosti i usklađenosti spornog člana 203a KZBiH s općim načelima krivičnog prava.

b) Zahtjev predvidivosti

52. Podnosioci zahtjeva tvrde da nepostojanje vacatio legis kod nametanja spornog člana 203a KZBiH u konkretnom slučaju čini "ovakav zakon" neustavnim per se.

53. Ustavni sud prihvata stav visokog predstavnika da ni Ustav Bosne i Hercegovine ni međunarodni standardi ne propisuju minimalni obligatorni rok vacatio legis. Prema praksi Evropskog suda, kada je riječ o zakonskim izmjenama, one stupaju na snagu nakon određenog perioda, na način vacatio legis, što omogućava svim zainteresiranim licima da se upoznaju s novim pravilima (vidi Çela protiv Albanije, presuda od 29. novembra 2022. godine, predstavka broj 73274/17, tačka 35). Relevantni ustavni zahtjev jest da zakon bude objavljen "prije" stupanja na snagu, što je u konkretnom slučaju i ispunjeno: sporni zakon objavljen je 1. jula 2023. godine, a stupio je na snagu 2. jula 2023. godine. Ustavni sud dalje konstatira da je u konkretnom slučaju jednodnevni vacatio legis izričito primijenjen kao iznimna mogućnost u slučaju hitnih ili vanrednih okolnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da kontekst u kojem je sporni zakon donesen – kao hitna mjera kojom se nastojalo spriječiti stupanje na snagu zakona Republike Srpske kojima bi se poništila primjenjivost odluka Ustavnog suda u Republici Srpskoj – opravdava kratak rok vacatio legis. Promptno stupanje zakona na snagu, kako je propisano osporenim zakonom, ni na koji način nije dovelo do toga da lica na koja se zakon odnosi, odnosno službene osobe na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, ne budu upoznata s njegovim sadržajem i pravnim djelovanjem.

54. Ustavni sud podsjeća na ustaljeni stav Evropskog suda prema kojem lica koja obavljaju profesionalnu djelatnost moraju postupati s visokim stepenom opreza prilikom obavljanja svoje profesije, pa se od njih može očekivati da posvete posebnu pažnju ocjeni rizika koje takva djelatnost podrazumijeva (op. cit., Cantoni protiv Francuske, tačka 35). U konkretnom slučaju, adresati norme su javni dužnosnici na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini koji su po prirodi svojih javnih funkcija obavezni poznavati pravni poredak koji je ustanovljen Općim okvirnim sporazumom, uključujući mandat i ovlaštenja visokog predstavnika u skladu s Aneksom X navedenog sporazuma. Stoga standard predvidivosti primijenjen na ovu kategoriju adresata ne može biti analogan standardu koji se primjenjuje na prosječnog građanina.

55. Također, u kontekstu predvidivosti sporne norme, podnosioci zahtjeva su, osim inkriminacije u užem smislu, problematizirali i mjeru zabrane vršenja dužnosti propisanu stavom (4) spornog člana 203a KZBiH. Ustavni sud podsjeća da propisivanje obligatornih sporednih kazni ili mjera sigurnosti za pojedina krivična djela samo po sebi nije neuobičajeno (vidi, npr. član 239. KZBiH koji također propisuje obligatorno izricanje mjere sigurnosti obavljanja službene dužnosti). Također, nije moguće zaključiti da je takva mjera samo zbog svoje obligatornosti u suprotnosti s načelom zakonitosti ili srazmjernosti ukoliko je krug djela na koja se odnosi jasno određen, a sama mjera srazmjerna težini djela i prirodi zaštićene vrijednosti. U konkretnom slučaju mjera sigurnosti zabrane vršenja dužnosti vezana je isključivo za krug adresata koji već po definiciji obavljaju službenu ili odgovornu funkciju (službena i odgovorna lica u institucijama vlasti), te za krivično djelo koje se sastoji upravo u zloupotrebi, odnosno neizvršavanju dužnosti vezanih za tu funkciju. U tom smislu mjera sigurnosti je u neposrednoj funkcionalnoj vezi s propisanom osnovnom inkriminacijom i ne predstavlja arbitrarno ili nesrazmjerno opterećenje koje bi bilo odvojeno od same prirode krivičnog djela propisanog spornim članom 203a KZBiH. U prilog takvom zaključku Ustavni sud podsjeća i na zaključke iz svoje prakse u prethodno citiranom predmetu broj AP-3722/25 u kojem je zaključeno da su neosnovani navodi apelanta (kao najvišeg dužnosnika Republike Srpske u relevantno vrijeme) da nije u razumnoj i dovoljnoj mjeri mogao predvidjeti posljedice (osuda/kazna i mjera sigurnosti zabrane vršenja dužnosti predsjednika RS) u svjetlu primjene spornog zakona (tačka 115).

56. Osim toga, Ustavni sud posebno ima u vidu i činjenicu da je zahtjev u konkretnom slučaju podnesen nakon skoro dvije i po godine od dana stupanja na snagu spornog zakona, pri čemu podnosioci zahtjeva ne ukazuju na bilo kakve konkretne posljedice koje bi upravo proizlazile iz osporenog roka vacatio legis u konkretnom slučaju. Prema tome, faktička dostupnost i predvidivost spornog zakona u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta nije bila dovedena u pitanje, zbog čega navodi podnosilaca zahtjeva o kršenju zahtjeva dostupnosti i predvidivosti zakona nisu osnovani.

57. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su sporni član 203a KZBiH i član 4. spornog zakona u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 7. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da su član 203a KZBiH i član 4. spornog zakona u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 7. Evropske konvencije jer su osporene odredbe dostupne, određene i predvidive, a propisana krivičnopravna zaštita usmjerena je na legitimne pravne vrijednosti povezane s očuvanjem vladavine prava i funkcioniranjem pravnog poretka Bosne i Hercegovine.

59. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Službeni glasnik BiH, broj 54/26

O nama

Adresa

Kontakti

Kontakti